Ne možemo imati iste odgojne metode kao što su imali naši roditelji u svijetu koji nije isti kao tada

Piše
Podijeli

Vjerojatno ste se već susreli s preispitivanjem kako je izgledalo naše djetinjstvo, a  kako danas izgleda djetinjstvo naše djece. Naravno, možemo sigurno u većini obiteljskih slučajeva zaključiti kako mi nismo odrastali na način kao danas naša djeca, osobito u smislu dostupnih resursa za edukaciju, dostupnost moderne tehnologije i ekrana te raznih ostalih stvari i situacija koje je moderno vrijeme donijelo.

Sam stav na odgoj djece mijenja se iz dana u dan. Dostupno je sve više materijala za one koji žele učiti o svojim roditeljskim vještinama. Naši roditelji uglavnom su se vodili odgojem kakav je tada bio normalan za ono vrijeme i pritom su koristili metode odgoja za koje su smatrali da su najbolje – bilo da na njih danas gledamo kao negativne ili pozitivne.

Kako god, važno je da ne ostajemo u prošlosti već da krenemo na svoj put i istražujemo što je za nas i našu obitelj najbolje. Stoga ću vas u ovom tekstu provesti kroz tri važna načela koja su se u radu s djecom i roditeljima, ali i mom roditeljskom stažu pokazala kao važna za bolje i kvalitetnije odnose u obitelji.

 

„ŽELIMO LI RAZUMJETI DIJETE, PRVO TREBAMO RAZUMJETI SEBE!“

Razumjeti sebe obično je najveći izazov svakoj osobi koja se odluči na neku promjenu.

Čas se osjećamo kao da smo spremni pomicati brda i doline, čas bismo se samo zamotali u dekicu i ne bismo izlazili iz kreveta dok se sve samo ne riješi.

Kako god teško bilo, činjenica je da u odgoju, ali i u svakodnevnim odnosima puno toga polazi od nas samih. Kad se nađem pred nekim problemom, razmislim zašto se to dešava, nakon toga zapišem, ponovno razmislim i sebi odgovorim. Uvijek mi se pokaže dobrom tehnikom da sve misli zapisujem i analiziram nakon prospavane noći ili nakon nekoliko dana. Tako mogu bistrije razmišljati, vidjeti i razumjeti što nisam taj isti dan i tek onda donosim zaključke. Naravno, kad je takav proces moguć.

Odgovori na pitanja daju nam širu sliku cijele situacije. Naravno da se dječje reakcije razlikuju s obzirom na dob i da svatko od nas u svojoj obitelji ima neku svoju situaciju. Međutim, kad krenemo razmišljati i promatrati situacije oko nas, svakako nam postaje jasnije zašto se nešto dešava, na koje stvari sami planemo, što je okidač dječjim ispadima, koje situacije nas smiruju, a koje uznemiruju i slično.

Zato, prije nego interveniramo, razmislimo što bi mogao biti uzrok nekog problema, a tek zatim krenimo u promjenu.


“NAŠ ODNOS TEMELJI SE NA VRIJEDNOSTIMA I UVJERENJIMA KOJE NOSIMO U SEBI”

Kakav odnos ćemo razviti s partnerom i djetetom ovisi upravo o tome kakve vrijednosti u sebi nosimo i s kojim uvjerenjima živimo. Naravno, tu su i vanjski faktori na koje nekad ne možemo utjecati, ali važno je da radimo na unutarnjim obrascima na koje imamo mi utjecaj i koji su u našoj moći.

VRIJEDNOSTI + UVJERENJA = ODNOS 

 

VRIJEDNOSTI opisuju osobne kvalitete koje nas usmjeravaju na poduzimanje naših akcija.

Kakva to mi osoba želimo biti, način na koji tretiramo sebe i druge oko nas i kakvu interakciju imamo sa okolinom. Vrijednosti su nam važne u tom smislu, koliko cijenimo i vrednujemo sebe, tako ćemo se ponašati prema drugima. Ukoliko sebe ne cijenimo dovoljno, lako padnemo u zamku da su u našim očima svi drugi sve krivi ili da su drugi bolji, da imaju bolje odnose sa svojom djecom, partnerom ili partnericom. S druge strane, moguće je da ćemo dozvoljavati da nas drugi gaze, ponižavaju i na kraju ćemo i sami te vrijednosti prenositi na djecu koja se neće znati izboriti za sebe ili će im trebati jako dugo da to usvoje.

UVJERENJA su ideje koje su za nas točne.

Ona ovise o kulturi nekog naroda, o obrazovanju, iskustvu pojedinca, ljudima i formiraju se već od ranog djetinjstva.

Ovdje je odlično navesti mnoge primjere iz djetinjstva koji su nam formirali uvjerenje o određenim situacijama ili stvarima. Na primjer, nekima su roditelji govorili da novac kvari ljude, uspoređivali ih s drugima kad bi napravili nešto loše ili kad je bila riječ o ocjenama. S druge strane, kad bi napravili nešto dobro, gotovo da nije ni bilo povratne informacije, jer eto, to se podrazumijeva. Neki su se naslušali da ne smijemo raditi gluposti jer ćemo biti kažnjeni, da ne smijemo željeti uspjeh jer smo pohlepni. Da ne smijemo biti glasni i gurati se jer ćemo biti nazvani sebičnima.

Takva uvjerenja zatim nosimo u sebi i naravno da u jednom trenu sve pukne. Ili u dobru ili u lošu stranu.

Ne mora značiti da su svi ponijeli loša uvjerenja iz djetinjstva, ali svakako su svoja sadašnja uvjerenja formirali prema onome što su u djetinjstvu konzumirali.

Kad upitam roditelje na radionicama kojih se pozitivnih, a kojih negativnih riječi svojih roditelja sjećaju, 90% roditelja uvijek se lakše prisjeti negativnih komentara, dok su pohvale obično izostajale, jer one se, kako kažu, podrazumijevaju.

 

„VRIJEDNOSTI I UVJERENJA TEMELJ SU RAZUMIJEVANJA DJETETA“

Često smo mi roditelji nesvjesni da dijete reagira upravo onako kako nas doživljava. Iako ponekad pokušavamo biti pred djetetom drugačiji, zatajiti osjećaje ili se suzdržati, ono jednostavno osjeti našu energiju,naše osjećaje i našu neverbalnu komunikaciju. Kako god mi mislili da nešto možemo sakriti od njih, tome nije tako. 

Reći ću vam jedan osoban primjer. Dugo sam od djece skrivala tugu. Kad bih bila tužna brisala sam suze, a na njihovo pitanje što mi je, odgovorila bih uvijek da mi nije ništa, što ispituju! Eh, da sam barem znala sve ovo što sada znam, olakšala bih si život maksimalno. Uglavnom, brzo se to vratilo. Kad je prvi sin krenuo u školu zadirkivali su ga jer je pretio. Naravno da mu je bilo teško. I naravno da nije htio o tome pričati s mamom koja ni sama nije iznosila svoje osjećaje njima. Te godine desio se i prvi njegov psihički ispad. To mi je bio zadnji znak da promijenim nešto. Dala sam otkaz, ostala doma, ionako sam imala bebicu i to je bio najbolji poduhvat ikad. Korak po korak, krenula sam sređivati prvo sebe, a onda raditi na odnosu s njima. Jer da sam ja pokušala prvo nešto mijenjati kod djeteta - Piši kući propalo je! Okrutno, ali istinito.

Prvo sam morala posložiti sebe, naučiti kako reagirati na svoje emocije, a zatim kako reagirati na njihove emocije.

ZAKLJUČAK
Kad roditelji rade pogreške u roditeljstvu, to nije zato jer oni ne vole svoju djecu, nego zato jer ne znaju drugačiji i bolji način (OVDJE NE MISLIM NA EKSTREMNE SLUČAJEVE KOJE NIŠTA NE OPRAVDAVA). 

Psiholog John Grey istaknuo je:

"Bez razumijevanja dječjih potreba, roditelji ne mogu učinkovito podržati vlastitu djecu."

To ima toliko smisla! Nismo se svi školovali da postanemo roditelji. O svemu nas uče tokom obrazovanja, a o najvažnijoj ulozi gotovo nikad - kako biti dobar roditelj i kako razumjeti dječji razvoj. Samo kad bismo znali kako se razvija mozak djeteta, već bismo lakše razumjeli da na neke situacije dijete nema kapaciteta drugačije reagirati.

Svima ponekad pukne film, svima ponekad nestane strpljenja - jer, hej, ljudi smo, nismo roboti! Međutim, to svakako nije razlog zbog kojeg bismo sebe trebali nazivati lošim roditeljima. Kad me pitaju može li razgovor djelovati, sad odlučno kažem da može. Prije nekoliko godina blijedo bih nekoga gledala. Jer nisam znala kako razgovarati, nisam znala što u kojoj razvojnoj dobi dijete može shvatiti i kako će reagirati. Svima nama je cilj da u konačnici odgojimo samopouzdano i emocionalno stabilno dijete. 

Zbog toga, jednostavno ne možemo imati iste odgojne metode kao što su imali naši roditelji u svijetu koji nije isti kao tada.

Svijet je danas drugačiji, djeca su danas drugačija. 

Podijeli
Jasmina Hadela

Moje ime je Jasmina Hadela i stručnjakinja sam za roditeljstvo i rani razvoj u djetinjstvu. Magistra sam ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, doktorandica sam Pedagogije, predavačica u naslovno-nastavnom zvanju, autorica stručnih i znanstvenih radova u području odgoja i obrazovanja. Majka sam troje djece, dva dječaka i jedne djevojčice.